Hrvatska otočna Odiseja 2012

DAN 46 i 47 - Završetak Otočne Odiseje

Često se čovjeku dogodi da nakon dužeg razdoblja neke zahtjevne zadaće čeka sam kraj i razmišlja o njemu, a kada on dođe nema nekog posebno izraženog osjećaja. Možda smo zato i odlučili napisati zadnji blog nekoliko dana nakon našeg ulaska u dubrovački Stari grad. Dobro je, kako se kaže, srediti dojmove - pogotovo nakon našeg poduhvata dugog 47 dana.

"Otočna Odiseja stigla je u Odisejevu špilju" - možda bi to bio idealan i prigodan kraj naše ekspedicije. Ali, čekala su nas još tri naseljena otoka za kraj: elafiti Šipan, Lopud i Koločep. Prije pohoda na elafitske otoke, stali smo u mljetskoj uvali Limuni ili Blace. Uvala je zaštićena zbog nekoliko endemskih biljnih vrsta. Iako nismo ljubitelji pijeska, nismo propustili priliku okupati se na toj neobičnoj plaži.



Predstojao nam je zadnji, mljetski, kanal. Srećom, imali smo vjetar u krmu i brzo smo stigli u zaštićenu uvalu Šipanske luke. Odlučili smo upravo tom mjestu na otoku Šipanu dodijeliti ulogu našeg posljednjeg prenoćišta.
Naš domaćin Zvone, kolega s fakulteta, ustupio nam je mekano tlo maslinika koje smo testirali još prošle godine kada smo prvi put posjetili otok. Njegova obitelj pripremila nam je i ukusnu večeru (čitaj: drniški pršut, šipanski mladi kozji sir, oborita riba s gradela) zbog koje smo sretni i siti, ali i umorni pohitali u naše šatore.
Noć je za većinu prošla dobro, jedino je Šime imao problema s probavom. Kao da ga je nešto čekalo iza ugla, i to baš zadnji dan ekspedicije. Kratkotrajni pokušaj oporavka, nažalost, nije urodio plodom i nakon nekoliko odveslanih milja na putu za Lopud, iscrpljenog Šimu morali smo povesti gumenjakom i pratiti Marka.



Na Lopudu je mirno ležao, na Koločepu mu je već bilo bolje i mogao je odveslati zadnji, kraći dio puta do Dubrovnika gdje nas je dočekala i ekipa IN magazina Nove TV. Zbog brige za Šimino zdravlje nismo imali ni vremena za jednu kvalitetnu proslavu, ali nismo se zbog toga zamarali. Već smo na početku odredili prioritete i važnost zdravlja svakog člana Otočne Odiseje. Nakon jedva odrađenog intervjua, vidno iscrpljeni Šime zaputio se s ostalima u apartman obitelji prijateljice Martine, naše domaćice i također kolegice s fakulteta.



Bez obzira na iscrpljenost Otočna je Odiseja uspjela! I kad se sagleda svih 47 dana, 47 upoznatih otoka, zanimljivih ljudi, njihovih priča i običaja, sve loše stvari padaju u vodu. Tako i završna iscrpljenost, kratkotrajna i prolazna, nije umanjila našu sreću i zadovoljstvo izvršene rute. Dugo ćemo još gledati prijeđenu rutu na karti, prisjećati se svih zgoda i nezgoda tijekom putovanja, možda i u neku ruku diviti se našem ludom, ali skromnom podvigu.
Tijekom boravka u Dubrovniku, kroz koji nas je provela Martina, osjećali smo se pomalo izgubljeno i dezorijentirano. Nije ni čudno - 47 dana proveli smo u kajaku, a sada smo veći dio dana koristili svoje noge. :) Martina nam je ispričala neke zanimljivosti o povijesti grada i o ljudima danas i pružila nam drukčiji pogled na Dubrovnik, ali brzo smo se otputili natrag na otok. Kako je Šimi rekao prijatelj Boško iz Komiže - "Ne moreš ti bez škoji!"



E, sada zaista znamo jako puno o škojima! I puno smo puta čuli od domaćih ljudi da nema do našeg mora. Zaista želimo apelirati i osvjestiti, prije svega, naše ljude da istraže ljepote Jadrana. Ni mi sami nismo bili svjesni da postoji toliko očuvanih, nerazvikanih i neistraženih mjesta na našim otocima. Jesmo li svjesni bogatstva koje nas okružuje, neovisno o samom Jadranu? Ponekad tražimo ljepotu i mir daleko, a ne vidimo ono što nam je ispred nosa. Na Otočnoj Odiseji uvjerili smo se da treba čuvati i poštovati naše, a poseban naglasak stavili bi na očuvanje autohtonosti otoka.

Naš podvig naučio nas je još nečemu. Upoznali smo snagu prirode i mora, vlastite granice izdržljivosti i suživota s ljudima s kojima se ne vidimo svaki dan. Naučili smo se toleranciji spram drugih načina razmišljanja i poštivanju različitosti. Do kraja života sjećat ćemo se tima koji je Otočnu Odiseju 2012 i ostvario: Kristina (Kristinko), Klara (Klarson), Draško (Škić), Šime (Šimecki), Marko (Vačkica) i crni ruski terijer Khan (Nito) koji.

Zahvaljujemo našim sponzorima na pomoći i podršci!



Otočna Odiseja 2012

dan 44 i 45 - terasa

Ne kaže se uzalud šećer na kraju. Stvarno smo presretni da i mi to možemo reći, doduše pred sam kraj, ali doživljaj Mljeta u ovakvom aranžmanu daje nam za pravo tako se izraziti. Malo što može to nadmašiti. Prekrasna Vila Jezero na samom kraju velikog jezera NP-a izgrađena 1935, s ogromnom terasom s koje puca bajkovit pogled bila je naš dom zadnja tri dana.

The “terasa” mogla bi pričati takve priče koje sam siguran da ni najveći svjetski bestselleri ne bi mogli nadmašiti. Stekli smo nove prijatelje, iznimno zanimljive i životopisne. Iako smo imali razne planove poput iznajmljivanja bicikala, skutera ili auta i zujanja po otoku, nismo se makli daleko od terase. Niti prvu večer, niti drugi dan, ali niti danas. Eventualno ako tko ide do dućana ili lagana šetnja bližom okolicom. Osim Tonina koji se dokazao kao iznimno srdačan domaćin i velik čovjek dočekao nas je i njegov bratić Antonio, izuzetno zanimljiv lik, znanstvenik, genijalac i umjetnik! I također odličan domaćin.
Cijela obitelj ubrzo nam se uvukla pod kožu, čak i njihovi prijatelji i gosti. Danas je stvarno bilo teško otići.
Sama ideja boravka u starinskoj vili na “jezeru” u srcu nacionalnog parka Mljet dovoljno je zadivljujuća, a ako tome dodaš da si gost (i ubrzo dio ekipe) tim izuzetno zanimljivim i dragim ljudima, e to je neprocijenjivo i ti se trenuci zauvijek pamte. Čak je i Khan imao prijateljicu Belu, bijelu labradoricu, s kojom je do iznemoglosti mogao skakati u more.


Cijeli dan se pričalo o nekoj divljači, nekoj mladoj divljoj svinjici, o domaćim njokima i kad su konačno otišli u nabavku po navedeno, nisu se vraćali satima. Jedan dućan (nije da ih ima više), pokoja birtija, poneki prijatelj, birtija ponovo, vjerojatno i opet dućan i tako redom, već se počelo mračiti a njih niotkud. Svakih sat vremena jave da će doći za 20 minuta i tako redom. Šime je krenuo s pripremama u nadi da će se pojaviti u pravom trenutku. Tako je i bilo.





Miris gulaša dominirao je toplm ljetnom večeri. Ali ne zadugo, jer je Tonijev brat Nini na roštilj počeo stavljati domaće sarajevske čevape koji su njihovi prijatelji netom donijeli. Ali to nije sve, pošto Antonijo ne jede meso, nabavio je svježe školjke kunjke i njegova buzara ispunila je mirisom i preostali dio legendarne terase. Kakva večer, kakvi prizori, kakvi mirisi, kakvo društvo...definitivno neočekivano, neplanirano i neponovljivo. Nadamo se da smo pogriješili s ovom zadnjom riječi u prethodnoj rečenici!
U ponoć je službeno počeo Ninijev rođendan pa mo brže bolje improvizirajući stavili jednu lučicu na mali Moto keks i zapjevali poznatu rođendansku pjesmicu. Nini je rastočio pjenušac i ubrzo se dio ekipe povukao na spavanac nakon napornog i teškog dana izležavanja na terasi, dok se drugi dio “kamenčićeve družine” (kako nas je zvao Antonio zbog naših ogrlica sa Škarde) okušavao u DJ vodama i proučavajući biografiju legendarne grupe Queen.
I danas je dan bio nalik prethodnom, od nekoliko jutarnjih kavi do izležavanja i premještanja stola na terasi kako se i hlad pomicao. I još bi voljeli puno takvih dana jednih nalik drugima, stvarno se ne bi bunili. Klara i Šime odvažili su se na razgledavanje okolice kajacima, ali težeg "posla" realno nije bilo.






Poslijepodne je prebrzo pokucalo na vrata i morali smo otići dalje na put, put do Odisejeve spilje.
Svi smo ušli unutra, čak je i gumenjak prošao, ali komarci su krenuli u pretposljednji boj na ovoj ekspediciji silovito svim snagama i bili smo primorani povući se van. Samo je Kovač hrabro ostao i odlučio u istoj prespavati. Sam. Dali smo mu jednu paštetu, samo je to tražio.











Mi smo se vratili gumenjakom u uvalu Sutmiholjska i napravili logor i skuhali klopicu. Uvala je prekrasna, sa svega par kuća i prekrasnim žalom. Odlučili smo otvoriti butelju Plavca malog s Visa, jer je večer toliko lijepa i posebna da nam je trebala kapljica da upotpuni sva naša čuvstva. Ne možemo vjerovati da je večeras predzadnja noć ove lude ekspedicije, ovog ludog putovanja. Previše je dojmova da bi ih mogli složiti. O tome ćemo morati razmišljati neki drugi dan, ili tjedan ili mjesec, sad je suludo ne prepustiti se ovom posebnom i dragocjenom trenutku.
Laku noć!

DAN 42 i 43

Posljednji dan na Lastovu iskoristili smo za veslanje od Skrivene luke do Sapluna, otočića u sklopu Lastovnjaka. Doživjeli smo jedan od najljepših zalazaka sunca, a u kajaku doživljaj je još intenzivniji. Boje neba i mora kao da se stapaju u jedno.





Plan je bio prespavati u Saplunu i sljedeći dan krenuti za Mljet, ali od domaćih smo saznali da i tamo ima omiljenih nam pantagana. Odustali smo i vratili se svi zajedno gumenjakom na sigurno kopno Lučiće, poučeni iskustvom s dotičnim beštijama na Sv. Klementu. :)

Sutradan smo imali rani start i posljednju dionicu otvorenog mora do Mljeta. Napustili smo zelenilo Lastovnjaka i uputili se do najistočnije skupine otočića koji spadaju pod PP Lastovsko otočje – Vrhovnjaci. Desetak golih i pločastih otoka zadnja su postaja prije Mljeta. Među njima dominira ogromni svjetionik na otoku Glavatu.





Glavat nas je oduševio. Izgrađen je 1884. godine, a još smo u potrazi za podatkom kad ga je napustio zadnji svjetioničar. Velik broj zapuštenih i prašnjavih prostorija svjedoči o nekad bogatom životu. Danas je to svjetionik s velikim potencijalom.











U njegovoj hladovini odlučili smo napraviti pauzu uz ručak i kavu, tijekom koje smo razmišljali o životu na svjetioniku; o prednostima i nedostacima osame okružene nepreglednim morem. Bi li odlučno prihvatili taj izazov? Tko bi izdržao, a tko ne?





Otvoreno more do Mljeta koje nas je čekalo, u kombinaciji s atmosferskim prilikama (južina, izmaglica, oblaci, pritisak), pružilo nam je najpitomiju vožnju dosad. Osiguralo je i dobre uvjete za fotografiranje.





More poput ulja bilo je savršeno za ulazak u Mljet, odnosno u Veliko jezero gdje nas je doveo naš prijatelj Tonino, o kojem će još biti riječi u blogu. Spavamo u šatorima tik uz Veliko jezero, nedaleko lijepe stare kuće sa zelenim škurama.







Doživjeti Jezera kajakom poseban je gušt i ugođaj. Mljet, točnije dio koji spada pod NP jedno je od najmističnijih područja Jadrana. Sutra je praznik i dan odmora koji ćemo iskoristiti da biciklima bolje upoznamo ljude, priče i ljepote ovog najšumovitijeg otoka na Jadranu.

DAN 40 i 41

Lastovo, naš najudaljeniji i najizoliraniji naseljeni otok, idealna je destinacija za svakoga željnog pravog odmora. Kao nekakav slijepi putnik izvire iz mora, prkoseći vremenu i globalnim promjenama.





Prvi dan na Lastovu proveli smo odmarajući se i uživajući u blagodatima skrivenih uvala. Posebnost Lastova je što je glavno naselje zbog konfiguracije otoka i nesigurnih prilika u povijesti okrenuto prema unutrašnjosti i čini zanimljivu amfiteatralnu vizuru samoga mjesta. Upravo te stare kamene kuće i njihov razmještaj očaravaju svakoga tko se zatekne na Lastovu. Prekrasno je i malo mjestašce podno Lastova – Lučica. Stare ribarske kuće danas su pretvorene u atraktivne vikendice.

Dan na ovom čarobnom otoku brzo prođe, a riječima, slikama i ovim blogom nemoguće je prenijeti što točno proživljavamo, ne samo na ovom otoku nego tijekom cijelog putovanja. Teško je dočarati kakav je to osjećaj prkositi prirodi i voziti po velikim valovima, upoznavati najskrivenije otočke uvale, prekrasne ljude, voziti kajak u cik zore, po mjesečini... Previše je stvari koje ne možemo prenijeti drugima na što zorniji način – što zbog nedostatka vremena, što zbog naše smanjene spisateljske kompetencije. :) Ali trudimo se.

Večer smo završili u Zaklopatici, jedinoj zaštićenoj uvali na sjevernoj strani otoka i raju za nautičare željne dobre hrane. Marko, jedan od najvećih zaljubljenika i poznavatelja otoka, omogućio nam je nezaboravnu hranu u restoranu Augusta Insulae. Jeli smo najbolju musaku ikada, brudet od škrpina, kozice na ražnjiću i jednu pomalo čudnu, ali ukusnu juhu s palentom.



Nakon dana odmora trebalo je prebaciti kajake do Skrivene luke. Kao i ostala mjesta na Lastovu, i Skrivena luka odiše mirom i tišinom – i po danu, i po noći. Mjesto nadgleda svjetionik Struga s kojeg seže prekrasan pogled na otok. Općenito nas oduševljava pozitivan učinak izoliranosti otoka. Lastovo ne karakterizira turistička prenapućenost. Osjećamo se kao jedini neznanci među domaćim pukom.







Na putu prema Skrivenoj luci prošli smo kroz Pasadur i odlučili (naravno, kajacima) posjetiti vojni tunel.



Nakon kratkotrajnog razgledavanja nastavili smo kajacima južnom stranom otoka koja je, zbog isturena položaja otoka, bila vojno iskorištena. Nošeni maestralom stigli smo do Portorusa (tako domaći zovu Skrivenu luku). Odlučili smo stati podno Struge i javiti se svjetioničaru Juri Kvinti i njegovoj obitelji.



Nastavili smo veslati duboko u uvalu gdje smo na sigurnom ostavili kajake. Stali smo još u kampu Skrivena i lagano krenuli pješke prema Lastovu jer nas je čekala službeno zadnja fešta Otočne Odiseje. Da bismo bili brži, odlučili smo stopirati. Pokupili su nas autom Australka i Britanac. Počeli smo razgovarati o otoku i preporučili smo im što treba vidjeti, na što je Australka odgovorila kako čeka večerašnju feštu da vidi hrvatskog MasterChefa (u Australiji show je iznimno popularan). Ugodno se iznenadila kad je shvatila da vozi upravo Šimu! :)

Fešta je ispunila sva očekivanja. Jedini minus je bio što je pripremljeni crni rižoto od sipa doslovno nestao u trenu, isto kao i tjestenina sa šugom od pomidora, kozica i jaja od ježinaca.











Organizatori vjerojatno nisu očekivali tako velik odaziv gostiju. Ali nedostatak porcija rižota nadomjestio je tradicionalni ples folklora i maškara te DJ koji je svojim izborom glazbe izmamio ljude željne čagice. Ni mi se nismo ustručavali. Škić je bio posebno kreativan i pokazao zavidne plesačke sposobnosti. Odlično je bilo vidjeti kako baca čagicu s dvadesetak Talijana uz taktove remiksirane verzije pjesme Duck Souce s pamtljivim izjavama Zdravka Mamića i njegova proklinjanja novinara iz 2010. :)



Posebno nam je bilo drago vidjeti i spomenutog svjetioničara i njegovu suprugu Nadu koja se pohvalila kako ju je Kvinta ove godine prvi put izveo u selo! Želimo im još puno izlazaka u civilizaciju. :)



Plesom smo zaključili zadnju feštu i napravili uvod u preostalih šest dana ekspedicije. Slijedi Mljet!

DAN 38 i 39

Da bi se Šime u potpunosti oporavio, odbačen je gumenjakom do uvale Gršćica na Korčuli, a Marko je odveslao do Tri luke (iliti po domaćima Tri porta) gdje je s prespavao s pratećom ekipom.



Šiminu oporavku pogodovao je srdačan doček obitelji Boroe koja vodi restoran Gršćica u istoimenoj uvali. Osigurali su nam i smještaj i dobru hranu, a da bismo im se nekako odužili Šime je osmislio menu koji je pripremio u njihovoj dobro opremljenoj kuhinji.
Ivan i Žana ispričali su nam kako restoran Gršćica posluje već više od dvadeset godina. Ukratko, Gršćica je definicija pravog obiteljskog restorana gdje rade i pomažu baš svi članovi obitelji, od najmlađih do najstarijih.





Da se vratimo na Šimin menu... iskoristio je blagodati same uvale i pripremio nešto što je Marko priželjkivao probati, a pridružio mu se i ostatak ekipe Otočne Odiseje, kao i obitelj Boroe. Na red su konačno došle – pohane vlasulje u kombinaciji sa salsom od pomidora, kapule i kapara. Preporučamo!



Uslijedila je hladna juha od krastavaca, koju nam je teta Keti jednom prilikom napravila i bezrezevno dala recept, a zatim glavno jelo – gof na tri načina; dobro poznati tris: ražnjići od gofa, gof kuhan u aromatiziranom maslacu i gof poširan s mediteranskim biljem, uz polpete od tikvica.





A za desert već dobro provjerena torta od datulja, upotpunjena umakom od prošeka, meda, korice limuna i svježih smokava.





Fascinantno je koliko se namirnica nalazi u neposrednoj blizini. Sezona je smokava, kupina, na svakom koraku ima aromatičnog bilja. More je prepuno zapostavljenih i neiskorištenih organizama. Bitno je imati samo malo volje, znanja i snalažljivosti, sve to iskoristiti i na taj način obogatiti ponudu u restoranima.

Obitelj Boroe preporučila nam je kako se malo kulturno uzdigunuti u obližnjem Blatu. Čak su nam posudili i svoj auto i već smo se u kratkoj vožnji do Blata uvjerili koliko je Korčula velik otok (sama Vela Luka drugo je najnaseljenije mjesto na svim otocima s preko četiri i pol tisuće stanovnika). Blato, veliko mjesto u središtu Korčule, nekad je bilo najveće selo u Jugoslaviji s otprilike petnaest tisuća stanovnika. Svake godine u središu Blata prikazuje se slavna bitku na Giči iz 1571. godine. Rekonstrukcija bitke podsjeća na sukob Blaćana i Turaka. Blatski muškarci organizirani u Kumpaniju, narodnu vojsku, dostigli su Turke na Giči, oslobodili su svoje sumještane i svladali neprijatelje. Upravo iz tradicije te vojske razvio se mačevalački ples Kumpanjija, čiju tradiciju i danas čuva Viteško udruženje Kumpanija.







Sljedeći dan krenuli smo za Brnu gdje živi Šimina rodica Božena. Obitelj Boroe još nas je jednom iznenadila. Čekao nas je doručak! Zahvaljujemo im ovom prilikom na ljubaznosti i trudu koje su pokazali i time samo potvrdili činjenicu da otok čine ljudi i da nas na ovome putovanju najviše vesele upravo otočani.



U Brni smo se družili sa Šiminom rodbinom, a zatim krenuli put Lastova. Prije samog odlaska Boženina baba Davorka, bivša medicinska sestra, cijeloj ekipi Otočne Odiseje izmjerila je šećer u krvi, napravila mali sistematski pregled i jedino Šimi prepisala čaj od otočke mente za želudac. Zdravi i siti uputili smo se preko lastovskog kanala do uvale Sv. Mihajla. Ima nešto u tom otoku. Nešto posebno, mistično, jedinstveno. Već smo ga svi bar jednom posjetili i zaista se ovdje osjećamo kao doma.

DAN 37

Dobro je zaglaviti u Zoglovu na otoku Visu. U toj uvali smjestili smo se nakon razgledavanja Zelene špilje i otoka Budikovca. Tkogod se zatekne tamo i osjeti vibru s domaćim ljudima, ponavljamo, sigurno će tamo zaglaviti. Domaćini u uvali pomogli su nam i u ranojutarnjem buđenju, prije nego što smo se otisnuli na najzahtjevniju vožnju dosad, onu do otoka Korčule.



Krenulo je dobro, imali smo vjetar u bok i krmu, sunce još nije izašlo. Prateći brod naletio je na mrtvu murinu, a Škić i Klara nisu propustili baciti i panulu. Ništa nije trzalo, sve dok oboje nisu shvatili da je nešto zagrizlo. Na opće zaprepaštenje Klara je ulovila – galeba! :) Srećom, nekako se uz našu pomoć i svoju sposobnost uspio osloboditi, a mi smo bili zadovoljni što ga nismo trebali oslobađati vlastitim rukama. Al’ koja bi to juha bila... :)



Što smo se više udaljavali od Visa, formirali su se sve veći i veći valovi. Nakon dva sata veslanja Šime je obznanio prisutnima da mu je mukica. Sljedećih sat vremena borio se s demonima u želucu nakon čega je bilo jasno da će ih uskoro morati što prije izbaciti. Uslijedilo je ono neizbježno. Opetovano povraćanje.
Prateća ekipa gledala je Šimu u nevjerici i odlučila reagirati. Šimu su izvukli u gumenjak, a kajak stavili na njegov desni bok. Šime je nastojao duboko disati i smiriti vrtoglavicu. Iako je i Marku predloženo da sjedne na gumenjak, on je to odbio jer se osjećao dobro i mogao je nastaviti. Ostavili smo mu vodootporni mobitel i zaželjeli mu sreću. Sa Šimom smo odjurili do najbližeg kopna, do otoka na ulazu u velolučki zaljev – Proizda. Odmah smo nazvali Marka da saznamo kako mu ide. Stigao je nakon sat i pol.

Ovo je prvi put da je prateća ekipa ispunila ono za što je, između ostaloga, i zadužena. Nadamo se da je to bio ujedno i zadnji put. Već smo kroz ovaj blog pisali kako smo u nekoliko navrata na vlastitoj koži osjetili moć prirode i mora. Od početka Otočne Odiseje znali smo da će postojati teže rute koje će iziskivati fizički i psihički napor, kako Šime i Marka, tako i prateće ekipe na gumenjaku. Bez obzira na Šimino stanje, nastavljamo dalje. Ali zdravlje i sigurnost svakoga od nas su nam na prvome mjestu. Šimi je već bolje, želimo mu brzi i potpuni oporavak na Korčuli i ubrzo nastavljamo dalje – prema željno iščekivanom Lastovu.

DAN 36

Mrtvo more ostavilo je posljedice na nama, tako da smo se probudili poprilično strgano. Dio ekipe otišao je nakon doručka osigurati gorivo i hranu u grad Vis, dok je ostatak nastavio uživati u jednoj od najljepših uvala na Jadranu – Stinivi.
Priroda se poigrala i stvorila ovu prekrasnu i jedinstvenu uvalu koja ostavlja bez daha.





Nakon Stinive odveslali smo do Zelene špilje na otoku Ravniku koja nas je puno bolje “ugostila” od Modre dan ranije. Špilja, u koju je moguće ući brodom, ima dva ulaza. Mala rupa na stropu, ovisno o kutu upada sunčevih zraka, u popodnevno vrijeme stvara posebni efekt zelene točke u moru i odraza sunca na kamenu špilje.










Upravo analiziramo kartu i prijeđeni put, računamo preveslane milje. Impresivno sve to izgleda, ali još ima dosta do cilja.



Dani prolaze, milje se nižu, a mi smo sve više svjesni da se svemu ovome bliži kraj. Još večera i pravac krevet jer sutra je start rano, rano, najranije...

DAN 34 I 35

Jugo nas je spriječilo da danas zaveslamo do Biševa. Taj vjetar ima toliki utjecaj na Komižane da postoje brojne pjesme i priče o njegovoj snazi i strahopoštovanju koje izaziva. Jedan čovjek u mjestu čak je svoj brod nazvao: Jugo će kažu!
Nije nam žao što ostajemo još jedan dan u Komiži. Osjećamo se kao kod kuće jer ovdje imamo toliko poznanika. Skoro cijelu postavu stanovnika, koji dobar dio godine borave na otoku Svecu, zatekli smo u Komiži i s njima se prisjetili nezaboravna boravka na tom otoku prošle godine.
Dan bez veslanja proveli smo u prekrasnoj uvali Pritišćina na južnoj strani otoka Visa.



Ugostila nas je kolegica s fakulteta Veni čija obitelj tamo ima vikendicu. Njezin otac Nikša, poznati komiški ribar, pokazao se pravim domaćinom i osobom spremnom za razgovor o ribi, što baš i nije česta karakteristika komiških ribara. Modernizacija ribolovnog alata i prekomjerni izlov ribe doveo je do toga da su ribari počeli loviti dalje od kuće. Počeli su loviti ribe koje se prije nisu komercijalno iskorištavale. Jedna od njih je okan ili kako Komižani kažu boka ili zlatna usta (tal. boca d’oura).
Spomenuta riba u Italiji je vrlo tražena i cijenjena tako da se gotovo cijeli ulov izvozi. Druga među njima je riba Jauk ili Veliki Bodečnjak, po izgledu nešto između škrpine i kanjca, koji također obitava na velikim dubinama.
Dovoljno je reći da pojedini ribari voze i do deset sati do pozicije da bi uspjeli uloviti nešto. Borba za opstanak je nemilosrdna, konkurencija i broj ribara sve veći, a ribe je sve manje.
Nikša nam je spremio spomenute ribe na gradele, a ostatak poslijepodneva proveli smo u prepričavanju ribarskih priča i kupanju.







Ovo je bilo prvo pravo kupanje bez strke i žurbe na Otočnoj Odiseji. Upoznali smo i slatku malu, hiperaktivnu Veninu rodicu, Teutu, koja nam je još dodatno uljepšala dan u uvali. Odmah smo pretpostavili i dobro zaključili da je djevojčica dobila ime po ilirskoj kraljici čiji se ostaci tvrđave i danas nalaze na otoku Svecu. To nije ništa neobično jer je Teuta praunuka Urše Zanki – jedne od malobrojnih stanovnika Sveca.





Sljedeći dan krenuli smo na Biševo. Prvi put smo okusili pravo jugo i odmah nam je bilo jasno da je veslanje kudikamo teže po jugu nego po buri. Nakon polusatnog uzaludnog veslanja odlučili smo stati u zavjetrini rta Stupišće i pričekati da vjetar laška.



Tu smo proveli dobra dva sata, utapajući “tugu” u obilju voća koje su nam dali Boško i Irena, vlasnici najstarijega privatnog dućana na otoku. Naše čekanje se isplatilo jer je vjetar bio u slabljenju, ali smo još dobrano osjetili valove koji su nas relativno brzo doveli do Biševa. Kako je jugo radilo, otok nije bio ispunjen turistima koji žele posjetiti Modru špilju, zaštićeni geomorfološki lokalitet i jednu od najpoznatijih i najposjećenijih špilja na Jadranu. Mi smo svakako željeli upoznati otok s osam do deset stanovnika. Prošetali smo se do vrha gdje se nalazi većina kuća, okruženih vinogradima i grmovima divljih kupina.





Kuće imaju predivan pogled na Vis, a kako je jugo pomutilo pogled u daljinu, ugledali smo i Svetac okružen sumaglicom.




Mjesto nas je privuklo svojom jednostavnošću, tišinom i starinom, ali bezuspješno smo tražili stanovnika da s njim popričamo kako teče život na otoku. Vrijeme smo iskoristili za fotografiranje i šetnju. No, vrag nam nije dao mira. Ekipa iz pratećeg broda jednoglasno se složila nakon našeg podviga da smo pravi majmuni. Odlučili smo doveslati do skućena prolaza u Modru špilju. Marko je prvi ušao, a za njim i Šime.



Pratećem brodu nije bilo svejedno, pogotovo nakon Šimina izlaska iz špilje. Val ga je pronašao baš u trenutku ulaska pa je ubrzo izašao, ali Marka smo čekali minutu duže. Srećom, izašao je bez problema, a mi smo odahnuli i nastavili dalje.



Nakon ovakvog psihičkog napora, trebalo se dobro okrijepiti i odmoriti. Odlučili smo se vratiti na južnu stranu Visa do uvale Mala Travna gdje svoj restoran ima poznati Senko Karuza.



No, trebalo je i doveslati do njega sada već po mrtvome moru.
Niti jedan vjetar ne iscrpi fizički i psihički kao mrtvo more. Nema vjetra, ekstremno je vruće, a zbog stalnih valova ne možeš se opustiti. Javlja se mučnina, malaksalost, stanje potpune nemoći! Spasila nas je Senkova kuhinja. Ono čemu se Šime posebno veselio i što je najviše želio probati kod Senka je njegova posebna juha iz koje more progovara na sve moguće načine. Ima unutra svega: svježe, sušene, dimljene ribe, školjaka, puževa, priljepaka, otočnog bilja. Sve je to ukomponirano u jednu divnu, gustu i harmoničnu juhu prepunu okusa. Uslijedili su i kantari na gradelama, domaće vino Devet pijanih mačaka (s izvornom istoimenom etiketom čija je autorica njegova kći), odlične kapare, rakija od višanja.









Ono što Senkovu kuhinju čini posebnom su otočke i životne priče i trikovi koji se plasiraju gostima između slijedova. Njih izvodi sam Senko sam ili netko od njegovih prijatelja i time stvara jednu neobičnu i posebnu atmosferu u usamljenoj uvali otoka Visa. Karuza nas je uspavao nakon naporne vožnje do Biševa, a zatim natrag do Visa. Sutra nas čeka zadnji dan istraživanja otoka (uvala Stiniva i ulazak u Zelenu špilju na Ravniku) i odmor prije najduže rute i najotvorenijeg mora dosad. Čeka nas Korčula!

DAN 33

Šime nije propustio buđenje u ranu zoru kako bi posjetio komišku ribarnicu, a ujedno i razgledao mjesto u tišini. Ugodno ga je iznenadila skromna, a opet bogata ponuda na ribarnici: od kantara, kokota, tragalja (ili troglji, po komiški), do pauka od kamena, kanjca te pokoje murine i ugora. Iznenadili su ga i moli ili oslići s parangala.





Naime, moli se uglavnom love s koćom i daleko su izmučeniji. S druge strane, moli s parangala su očuvaniji, što se vidi po zlatnobrončanoj boji, ljuskama, ali i po znatno drugačijem okusu. Cijena u ovom simpatičnom, ribarskom mjestu na otoku Visu je povoljnija nego u Zagrebu: 60kn kila! (iako, u Zagrebu su moli ulovljeni na parangal izrazito rijetki).
Nažalost, današnji plan upoznavanja vojne povijesti Visa je propao jer je našem vodiču pukla guma. Zato smo odlučili iskoristiti nedostižni nam luksuz na ovom putovanju. Proveli smo jedno vrijeme gledajući Olimpijske igre i informirajući se o uspjesima naših i stranih sportaša u Londonu. Spremni smo za Ribarsku noć i veselimo se učenju pripreme brujeta na komiški, ali i podjeli torti od badema koje su Klara i Šime pripremili za goste.
Izgleda da je ponekad teško živjeti u duhu pravih otočnih Odiseja; robinzonski proživljavati otoke što dalje od blagodati modernog svijeta. Previše stvari koje su izvan našeg dosega utječu na realizaciju naših prvotno zamišljenih nadanja i snova. Ali još je nekoliko otoka pred nama koje ćemo iskoristiti na najbolji mogući način.
Ribarska noć dokazala je da je Komiža pravo ribarsko mjesto.





Ovaj živopisni kraj upoznao nas je s tradicijom pripreme brudeta, između ostaloga, i na falkušama – tradicionalnim komiškim, drvenim brodovima na jidra koji su služili za lov na plavu ribu. Dvije falkuše, Mikula i Komeza Lisboa, ljulale su se na valovima koji kao da su pomogli u pripremi brujeta s ugorom, kozicama, grdobinom i smokvom (misli se na ribu smokvu).











Bilo je tu i tajnih sastojaka, kao što su šalša ili slatke komiške paprike, tzv. paprovice, koje su brudetima dale poseban okus i razlikovale ih od ostalih.





I onda je došla naša torta kao (figurativno i doslovno) šećer za kraj. Uspjeli smo doživjeti i glas, i stas glazbenog gosta Ribarske noći – Vinka Coce. :)



S druge strane, ostatak Otočne Odiseje sa svojim je prijateljima stigao do uvale Mala Travna gdje je uživao u delicijama legende otoka Senka Karuze. Fotografije donosimo uskoro!

DAN 32

Konačno
nam je pošlo za rukom ustati što ranije i krenuti u predviđeno vrijeme. Ipak se
radilo o otvorenom moru na putu od Paklenih otoka (Sv. Klement) do otoka Visa.
Krenuli smo u 5:30h, a ispratio nas je gospodin Radovan u svom elegantnom, drvenom
kajaku. Iz pratećeg je broda bilo lijepo promatrati trojac kako vesla prema
maglovitom Visu i još uvijek vidljivoj mjesečini.

Dok
je Radovan skrenuo s našeg smjera i
poželio nam sreću na daljnjem putu, mi smo nastavili mirnim morem koje nas
služi već duže vrijeme.

Stigli
smo na Vis oko 8:30h i zadržali se u gradu Visu nekoliko sati. Previše nas je
pekla savjest zbog jučerašnjeg kraćenja kopnenim putem od Jelse do Hvara. Stoga
smo odlučili odveslati još desetak milja do Komiže.

Put sjevernom stranom Visa zaista je veličanstven zbog strmaca različitih visina. Odmah nas je podsjetio na bogatu vojnu povijest koju ćemo istražiti već sutra. Pokušat ćemo je povezati s otokom Žirjem o čijoj smo vojnoj povijesti već nešto napisali.

Na
putu do Komiže odlučili smo se odmoriti u maloj uvali Tiha koju nam je
preporučila djevojka iz TZ grada Visa. U uvali smo upoznali Slovenca koji s
obitelji ljetuje ovdje već više od deset godina. Odslužio je vojsku na
Visu gdje se i zaljubio, što ga je trajno vezalo za ovo područje. Kako mu je
prezime Pernar, uvijek se iznenadi zašto ga na granici čudno gledaju i povezuju s
izvjesnim Ivanom Pernarom. :) Zahvaljujemo im jer su nas dobro nahranili nakon duge vožnje, i to laganom juhom od povrća s komadićima teletine u timijanu i
mažuranu. Inače, kuće u uvali su starinske i kamene i imaju pravi, autohtoni
izgled. U jednoj od njih smještena je i ljubazna slovenska obitelj.

Kada
smo pristigli u Komižu, dočekala nas je zanimljiva vijest od strane naše
prateće ekipe. Naime, na gumenjaku su pronašli slijepoga putnika; ni manje, ni
više već jednu pantaganu (štakora) s Paklenih otoka kojoj je očito zamirisala
naša hrana, a nije mu ostala stranom ni Kristinina japanka. Nadamo se da
pantagane sada neće zaživjeti i na Visu! :)

Veselimo
se druženju s našim pristiglim prijateljima i domaćim ljudima koje poznajemo
ovdje u Komiži, a najavljujemo i pozivamo sve na sutrašnju Ribarsku noć! Šime,
Marko i Draško nalazit će se na jednoj od komiških falkuša i pomagat će i učiti
od otočana kako pripremiti brudet, iliti brujet.

Čeka
nas i veslanje do Biševa, a ne moramo posebno ni naglasiti da nas privlači i
mistični otok Svetac u daljini.